Zvizdan

„Još jedan hrvatski film. Još jedno kazalište na ekranu.” - mislim na putu prema kinu Europa. Ništa ne znam osim toga da je hrvatski, znam jedino da je taj film odabran, a ono što ne gledamo je dokumentarac o Amy Winehouse. Unatoč tome što nekad znam biti tužan kada vidim koliko me američka kultura osvojila još uvijek nisam na sličan način osvojen hrvatskim filmom. U zemlji u kojoj se uglavnom snimaju drame i loše komedije, gdje je film kazalište, nisam očekivao da će Zvizdan biti išta drugačiji.

Ne uživam više u filmu kao prije, a u kino uglavnom odlazim kada je neki veliki film, neka znanstvena fantastika ili IMAX ludnica. Svaki put budem razočaran lošom slikom. Koliko god se film gleda zbog dobre priče, glume, itd. ne idem gledati Transformerse ili Hobita da me priča rasplače nego se želim zabaviti, a pri tome očekujem da će mi bar projekcija biti bez čudnih artefakata kada netko skače, miče svoje lice ili ruku, zamahuje mačem ili kada se kamera miče brzo da uhvati automobil-robot koji brzo juri, a da ne spominjem mutnu sliku. Takve efekte nisam očekivao u IMAX kinu, ali i Cinestar u Areni ili ima loše projektore, ili ljudi tamo ne znaju namjestiti broj osvježavanja projektora na višekratnik broja sličica u sekundi izvora. Ludim na isti efekt ako se dogodi na televizoru, ali bar onda mogu to popraviti. Može biti da sam ja previše osjetljiv na takve stvari, ali eto, jesam.

Slika/fotografija u filmu Zvizdan je izvrsna, natprosječna i netipična. Neki kadrovi su me podsjećali malo na kadrove filmova Terrence-a Malick-a, a i vibra mi je bila slična. Možda bi me trebali podsjećati i na druge, ali mi je ovo prvo palo na pamet. Bio sam iznenađen, ali navedenog trzanja u Europi nije bilo. Možda se frame rate filma slučajno poklopio s osvježavanjem projektora kojeg koriste ili je netko tamo sposobniji od ekipe u Cinestaru. Uživao sam u projekciji u potpunosti.

O filmu nisam apsolutno ništa znao. Rekla mi je moja lijepa žena da je pobrao neke nagrade, ali tko zna kakve i tko zna gdje. Svi si dijele nagrade međusobno, tko zna vrijedi li to išta.

Gluma je na kraju ispala izvrsna, već sam naveo fotografiju, a priča zanimljiva i relevantna i pomalo univerzalna unatoč već prožvakanoj ratnoj tematici. Neosnovana, iracionalna mržnja Hrvata prema Srbima i suprotno je samo to, a u cijelom svijetu postoji neosnovana i iracionalna mržnja prema mnogim stvarima. Prema ljudima druge vjere, prema navijačima drugih nogometnih klubova – vjerojatno će vam ipak roditelji dati da oženite ne-Dinamovku – i sl. Zanimljivo je kako su sve priče neovisne o vremenu, bilo prije rata, bilo 20 godina poslije. Priča iz 2011. izgleda kao da se ništa od 1991. nije promijenilo. Nadam se da je u Hrvatskoj situacija drugačija i da ono što danas vidimo je manjinsko stajalište.

Sve pohvale ljudima u kinu Europa, redatelju, glumcima, snimateljima i ostaloj filmskoj ekipi. Uživao sam!