O nasilniku i žrtvi njegovog nasilja
Vijest stiže od živog svjedoka. Sve što je bilo u životu obitelji sada staje. Sve što je bilo jednostavno više nije bitno. Sve čemu se veselilo sad je bez sreće.
Nezamislivo je koliko će ljudi promijeniti svoj život, koliko će ljudi plakati i tresti se, koliko će ljudi biti sposobni za zlo, a i za dobrotu. U tim situacijama teško je razmišljati o empirijskom dokazu, a vrlo lako je uključiti sve primalno u sebi i krenuti samo po instinktu, kojeg nije mogao promijeniti ni Isus Krist, ni Bog, ni sve empirijsko znanje znanstvene metode. Da se zna da je nesmrtno davljenje ogroman indikator za buduće ubojstvo, da je to urezano u kulturu i vjeru, čovjek bi se možda ponašao potpuno drugačije. [3]
Meni padne odmah na pamet kontaktirati žrtvu. Uvjeriti ju da stojim iza nje, da ću joj pružiti svu pomoć, da skupi hrabrosti, ode liječniku, policiji, izvrši prijavu do kraja i krene u novo poglavlje svoga života bez nasilja. Da je to najčešći obrazac, zakon o kaznenom djelu ili zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne bi bili toliko komplicirani. [1,2] Spektar ljudskog ponašanja je širok, a najčešće ponašanje nema veze s učenjima moderne civilizacije. Dovoljno je samo pročitati priče o nezamislivim djelima koje ljudi rade čovjekolikim majmunima i kako država treba upogoniti četrdesetak policajaca s automatskim puškama da izbave obrijanu orangutanku koju je cijelo selo orobilo za seks. Teško je zakonu i s ljudima koji žive u modernim civilizacijama. Bar je većina pitoma.
Slučaj nasilja u obitelji gdje se radnja odvija točno po najčešćem obrascu potvrđuje to da je čovjek vrlo sličan neljudskim životinjama koje žive po instinktu. Ako policija moli svjedoke da se prijava ne povuče, govoreći da se žrtve pojave nekoliko mjeseci poslije s još težim ozljedama, onda i policija zna da se ljudi ponašaju po najčešćem obrascu. Gdje je ta sloboda volje i uma ako statistika ne pokazuje uniformnu raspodjelu ponašanja, zašto se svi ljudi svugdje na svijetu ponašaju slično? Kako to da čovjek dan danas, uz sve što ima, ne može pobjeći od prirode?
Najčešće je obitelj nasilnika nijemi svjedok njegovog agresivnog i pretjeranog ponašanja koje traje desetljećima. Čovjek, kao životinja, razvije strah, a kao životinja koja misli, razvije obrasce mišljenja kojima si polako ispire mozak. Preuzimanjem krivnje, opravdavanjem ponašanja nasilnika, pokušava se nositi sa situacijom koja izgleda nemogućom za riješiti. Šteta što tek danas postoji grupa ljudi koja pokušava rasplesti kaos ljudskog ponašanja, a ono što je prije postojalo kroz vjeru i tisućljetne tradicije je danas izmutiralo u potpuno beskorisne i nepragmatične rituale kojima se signaliziraju vrline »pravog vjernika«.
Prosvijetljen ovim empirijskim znanjem, meni padne na pamet ignorirati trenutno što nasilnik govori i fokusirati se na žrtvu. Pomoći joj novčano, s djecom, s odvjetnikom, vremenom i pažnjom. Bez toga pušta se i dalje priča po najčešćem obrascu.
Nevjerojatno je koliko nasilnik može otići daleko u manipulaciji žrtve i ljudi oko nje. Pogotovo kada oko žrtve ne postoji stup podrške koji ju štiti od pokušaja dodjeljivanja krivnje za nasilje koje se njoj dogodilo. Priče nasilnika o tome da je on zapravo žrtva nasilja, da je on u toj situaciji bio anđeoski miran, katalist nenasilja, stručnjak za razoružavanje vatrenog ili hladnog oružja, da je on zadobio rane (koje su najčešće samonanesene), su priče po najčešćem obrascu. Policija ih se nasluša, sud ih se nasluša, svjedoci, obitelj, svi ih stalno slušaju. Priče koje mogu biti uspješan pokušaj deeskaliranja slijeda događaja gdje bi nasilnik osjetio milost i nemilost zakona.
Bitno je glasno stati kraj žrtve. Izbaciti ju iz ciklusa psihičkog i fizičkog nasilja. Pobijediti primalne instinkte straha, krda, gađenja i roditeljstva i pobjeći od ponašanja po najčešćem obrascu.
»Mislite na djecu«. »A što je s djecom?«. To se govori žrtvi nasilja u obitelji. Pedofrastija. Što će biti s djecom koja imaju nasilnog roditelja, koji vjerojatno i njih maltretira kad je inspiriran, ako taj roditelj osjeti milost i nemilost zakona? Roditelju kojem je u redu, u domu, gdje djeca nalaze sigurnost, imati ogromne izljeve gnjeva. Jadna djeca. Roditelji, radite greške, neke greške nikad, a neke samo jednom.
»Ti onda ne znaš što je ljubav.« Isus Krist volio je i onoga koji ga je izbičevao, one koji su mu se izrugali, one koji su ga okrunili i one koji su ga razapeli. Očekuje li se od žrtve nasilja takva ljubav i požrtvovnost? Isus nije bio njihova žrtva, on će to i potvrditi. On nije u situaciji u kojoj je žrtva nasilja u obitelji. Žrtva je bila njegova, za druge. Ljubav za nasilnike treba postojati. Ljubav za nasilnike se odvija u ispravnom trenutku. Taj trenutak nije dan nakon nasilja. Nije trenutak ako će žrtva biti uskraćena sigurnosti i znanja.
Kako se kajati kao pravi vjernik, katolik, kršćanin? Kajanje je vrlo jednostavno. Djela bez uvjeta. Prihvaćanje krivnje i život s krivnjom je put kajanja. Kriv čovjek ne govori da će ostaviti stan, plaćati alimentaciju, zaustaviti fizičko i psihičko zlostavljanje, ako se prijava policiji povuče, ako za njegovo ponašanje neće biti vidljivih posljedica, ako život nastavi i dalje biti jednostavan, veseo, bez plača i trešnje, bez zla i dobrote. Kriv čovjek pun kajanja ostavlja stan, daje novac, traži u sebi duboku promjenu uz pomoć psihologa, lijekova, svećenika, a onda se može nadati da će njegove žrtve i Bog, za njega imati milosti. Ako se njegovo kajanje isplati tek nakon smrti, onda je i dalje sve u redu, jer kajanje je, kao i molitva, osobna stvar za koju se ne očekuje išta zauzvrat.
Nema iznenadne promjene ponašanja. Ako osoba vrši nasilje desetljećima neće se u godinu dana promijeniti. Ako netko trpi nasilje godinama, onda je teško očekivati da će to nasilje prestati trpjeti. Čovjek se može primiriti, ali bez duboke promjene, brzo se vraća feralna nasilna ljudska životinja. Koliko je preljubnika obećalo da neće više, koliko je ovjekovječilo ljubav odmah nakon grijeha, da bi ponovo pali u nemilost? Nije lako biti dobar koliko je lako biti loš.
Što da sad ja radim, kao čovjek, nevjernik, humanist, feminist, pacifist, onanist, agonist, utopist, utilitarist, šahist, snajperist, runolist? Postoji li išta osim da dam društvu oko sebe vremena, kao prvi korak moga pomirenja s time da ljudi staju na krivu stranu kao nijemi svjedoci nasilja, kao pasivni promatrači spremni pomoći šutnjom? Kako da dam vremena bez da utječem na to što će ljudi reći, što će pričati, a što zapravo misliti? Moram i ja onda šutjeti.