Maza, volim te...
Neopisivo. Kada sam pročitao vijest presjeklo me. Nikad se tako nisam osjećao. Bespomoćno, šokirano. Nevjerica.
Deset godina volio sam te. Deset godina ti si mene voljela. Znam da jesi. Tvoja očita želja za društvom, tvoja potreba za veseljem, igrom i sigurnošću je uvijek bila tu. Zajedno smo proživjeli predivne trenutke.
Naša ljubav je potpuno čista. Čista nije zbog mene, jer ja sam pokvaren, proračunat, odavno sam izgubio svoju dječju nevinost, kao i svi ostali ljudi. Čista je zbog tebe. Što god ja napravio, kako god se osjećao, ti si uvijek imala nevin osmijeh na licu, uvijek si tražila mjesto na mojim koljenima i poljubac na mojem obrazu. Poljubac koji je uvijek bio dovoljno vlažan da me moja gadljiva reakcija udalji od bilo kakvih briga, poljubac koji me na tren odnese daleko od svijeta. Bilo je predivno znati i ne znati da prolazak kroz ulazna vrata našeg doma u tebi izaziva čovjeku nepojmljivu emocionalnu reakciju. Kao da me cijelu vječnost vidjela nisi, trčiš prema meni, u suzama radosnicama cijeniš svaki moj lagani dodir i zagrljaj.
Sjećam se kako si bila mala i uplašena kada si stigla u naš stari dom. Sjećam se tvojeg straha mora, straha samoće. Svaki put tražila bi utjehu u našim licima. Ako bi netko od nas otišao ili ako bi netko od nas dolazio nadala si se da ćeš nas vidjeti na pogledu kroz prozor. Sreća u tvojem biću bila je nevjerojatno čista. Dan danas, u kasnim noćnim satima, mičem se u snu, nehotice udarim Sarino koljeno i imam instinktivnu reakciju. Reakciju koja me sprječava da stanem na tebe, da te zgnječim, da te ostavim u tvom dubokom snu, reakcija nakon koje shvatim da te nema. Ne bih htio to izgubiti, ali izgubit ću. Ne bih htio da to zaboravim, ali zaboravit ću. Sjećam se tvojeg euforičnog trčanja iz kuhinje u dnevni boravak pa natrag u kuhinju i tako do unedogled. Bilo mi je nevjerojatno da netko može osjećati toliko sreće da neprekidno trči u krug od veselja što obitelj stiže kući. Takvi čisti osjećaji meni su rijetkost, a tebi su bila svakodnevica. Tvoje čisto biće, tvoja nevinost ti je dala mogućnost da se tako osjećaš. Tvoje tijelo je bilo efikasan stroj za izražavanje emocija. Tu mogućnost imaju samo maleni ljudi. Ljudi koji plešu kada čuju glazbu, koji pjevaju kada znaju pjesmu, koji se smiju kad im se smije, koji plaču kad im se plače. Nije ih briga kako im stoje hlače, izgledaju zubi, gađaju li tonove, znaju li stihove. Vole život i vole sve ljude. Baš kao ti. Plakao sam svjestan da sam tu čistoću davno izgubio, plačem danas jer ti više nisi tu.
Ne znam kako ću se osjećati. Ne znam hoću li otupiti, izgraditi zidove, sve osjećaje i sjećanja zaboraviti, potisnuti. Glupo je biti čovjek. Što da iz ovoga naučim? Život je prolazan, smrt je sigurna? Što će mi to? Kakva li je to utjeha? Nikakva. Ne želim otupiti, ali ne želim zauvijek plakati. Nije mi jasno kako ću to uspjeti kada će moje tijelo svakim zvonom iščekivati tvoj lavež, svakom bukom tvoj odgovor. Prirodno će tijelo, teško je čovjeka ubiti, odraditi to samostalno. Neću to moći zaustaviti, ali ovim tekstom te bar nikad neću zaboraviti.
Imao sam sreću da nitko meni blizak nije otišao. U ovome sam početnik. Ti si prva. Ti si povjetarac koji najavljuje nezaustavljivu oluju. Što da radim nakon oluje? Da tražim privremena skloništa i tako zauvijek? Život nije umiranje, ali sve ostalo što jest nije ovoliko bespotrebno. Hvala ti na ovom kratkom životu, hvala ti što si bila dio naše male obitelji. Bilo je lijepo dok je trajalo. Moj život je bogatiji zahvaljujući tebi. Ovaj ožiljak nosit ću zauvijek i neću te nikad zaboraviti.
Zbogom.
