Okupljanje za desetu godišnjicu mature

Palo mi je na pamet da bi morao postojati format večeri gdje bi svako mogao nešto reći o sebi. Treba li uz dosadne informacije o stavkama u životopisu reći nešto i o motivaciji koja je dovela do trenutne osobnosti? Ako nema formata, dolazim li onda da deset ljudi kažem da imam ženu i da mi je posao super? Evo sad ću to isto reći i ovima što su zakasnili.

Uz to me zanima okupljaju li se bivši kolege jer ih zanima što nisu vidjeli i čuli svih ovih godina? Rade li to iz osjećaja obveze zbog provedenih godina skupa? Žele li se otvoreno ili skriveno prisjećati poznatih lica u scenama zajedničke prošlosti?

Koja je strategija dijeljenja informacija? Sigurno ljudi znaju za bar neke tvoje životne odluke kao odlazak u inozemstvo, povratak u rodni kraj, odabir fakulteta, odabir posla, odabir bračnog druga, začeće djeteta, odabir života bez djece itd. Što ako te odluke nisu imale zamišljeni ishod? Pokazujem li svoje nezadovoljstvo ili se samo smješkam nakon kratkih, očitih odgovora? Što ako sam prezadovoljan, što ako je točno tako kako je trebalo biti i život je ispunjen srećom, a ostalima nije? Smiješno bi bilo da smo svi u istom emocionalnom stanju, ali krivom strategijom ostajemo usamljeni. Okupi se ekipa, ali i dalje svi ostanu sami.

Meni je otvorenost najzabavnija opcija. Staviti sve karte na stol. Možda za to treba biti otvoren i u ostatku života. Otvoreno bih se prisjećao ugodnih i neugodnih situacija iz prošlosti. Dovoljno je samo zavrištati od neugode, ako je preneugodno. No hard feelings. Ne mogu odoljeti tome da ne podijelim svoja sjećanja, vidjeti sjećam li se istih stvari na isti način, sjećam li se točno ili netočno. Možda saznam da na izlasku kojeg se sjećam nije bila određena osoba nego smo samo o njoj pričali. Možda šokantni razgovor u kojem su pitanja bila usmjerena prema meni nije vodila jedna od prisutnih osoba nego druga, a ja se sjećam kao da su sva pitanja stizala od krive osobe. Naravno, nije smisao testirati točnost svojih sjećanja. Velik je izazov suočiti se s osobama koje smo povrijedili ili koje su nas povrijedile, koje smo voljeli i zaboravili, kojima smo pričali susramne stvari zbog naivnih, ali jakih uvjerenja. Izazov je bar prije prvog otvaranja.

Ne treba puno otvorenosti da se shvati da ostali ne pamte to što i ti. Ne znaju više što je rečeno, ne znaju tko je bio glup, naivan, vidljivo okrutan. Uzevši loše pamćenje u obzir, zašto ne reći nešto i o motivacijama u koracima koje ostali nisu vidjeli. Brzo će to isti i zaboraviti ili će im se sjećanja zamutiti.

Mogu zamisliti ako sjećanja prate jaki osjećaji da bi otvorenost bila jako teška. Kad onda razriješiti užas i kako to da ga nije lakše riješiti s ekipom što je iz tog užasa izašla? Naš europski svijet je toliko jednostavan da je užas rijetko užas i da možemo u glavi misliti o najvećoj sramoti, a svima ostalima je to samo smiješna priča glupe mladosti. Čini mi se da bi psihoterapeut bio puno manje učinkovit. Ako su ti osjećaji previše negativni, onda vjerojatno nema smisla izražavati mržnju i ljutnju. Ako nakon deset godina takvi osjećaji još postoje, onda bi možda miran razgovor o njima mogao razriješiti muke.

Možda sva ova pitanja samo upućuju na to da sam ja usamljen i da s otvorenošću tražim prijatelja. To je najbolja strategija za pustinjaka koji traži potvrdu da njegovo ljudsko iskustvo ne odudara. Brinem li se da sam u svojoj izolaciji krenuo krivim putem? Ako se brinem, zašto onda postavljati pitanja? Odgovori će me samo još više uplašiti. Ako smo svi samotnjaci onda otvorenost ima smisla. Naučiti malo više o zajedničkom ljudskom iskustvu, kako su drugi razriješili životne drame, podnijeli razbijene nade i zanemarili neostvarene želje.

Otvorenost je možda blisko povezana sa zanimanjem za druge. Pitanja su nebitna ako me nije briga što su sve šarolike osobnosti radile i što su postale. Ako sam došao tamo pohvaliti se svojim postignućima i to otvoreno radim, onda valjda mislim da je to mjerilo nas što smo se okupili i očito sam ja najbolji. Ako postavljam pitanja, onda samo otvaram mogućnost da padnem s trona. Ako me ne zanimaju drugi, ako se bojim svojih neuspjeha, ako svakom rečenicom pokazujem drugome koliko sam nesretan, onda možda bolje da se uopće ne pojavim.

Zanimljivo je kako svi završe na sličnom putu, završe faks, nađu posao, nađu ljubav, kupe stan, začnu dijete. Kao da živimo u najljepšem i najzanimljivijem gradu, ali izađemo iz stana samo svake prijestupne. Mora sigurno biti nešto između što ne stoji u životopisu. Možda ćemo o tome čuti više na sljedećem okupljanju.